“Vidjeo sam dječaka starog oko deset godina. Nosio je dijete na leđima. U one dane u Japanu često smo viđali djecu kako se igraju sa svojom malom braćom ili sestrama na leđima, ali ovaj dečak je bio očito drugačiji. I mogli smo vidjeti da je došao na ovo mjesto iz ozbiljnog razloga. Nije imao ni cipele. Lice mu je bilo tvrdo a iza, na ledjima,vidjela se mala glava… bila je nagnuta unazad kao da dijete samo spava. Dječak je tamo stajao pet ili deset minuta. Muškarci sa bijelim maskama prišli su mu i počeli odvezivati konopac kojim je držao brata. Tada sam vidjeo da je dijete već mrtvo. Muškarci su držali maleno tijelo za ruke i noge, i stavili ga na vatru. Dječak je stajao ravno, ne pomičući se, promatrajući plamen. Ugrizao je donju usnu tako snažno da je zablistala krvlju. Plamen je gorio poput sunca. Dječak se pomolio,pogledao poslednji put i tiho odstupio… okrenuo se i otišao zauvijek!”
Iz dnevnika fotografa Joea O’Donnela
Dječak je nosio svoga brata kilometrima u mjesto gdje je bio krematorijum, nakon stravičnog razaranja atomske bombe bačene na Hirošimu od strane SAD-a. 
P.S. Za one koji nisu znali, ime bombe, kojoj su AMERI dali ime, bilo je “Mali dječak”
-Joe O’Donnel.Restaurirao-Slađan Grujičić.
